Аутор: bebaks

Šta možete uraditi ukoliko vi ili neko koga poznajete pati od nasilja u porodici na Kosovu?

Ne postoji opravdanje za nasilje u porodice. Nikad!

Stavovi i odgovori na nasilje u porodici se polako popravljaju na Kosovu. Policija i sudovi su bolje obučeni da reaguju a čini se i da Zaštitnici žrtava, Centri za socijalni rad i skloništa bolje rade svoj posao u vezi sa ovim velikim problemom.

Šta biste trebali uraditi ukoliko ste vi ili neko koga poznajete žrtva nasilja u porodici?

Ukoliko iskusite ili ste svedok nasilja u porodici, podstičemo vas da pozovete policiju, posebno ukoliko se radi o hitnom slučaju. Takođe možete pozvati besplatan telefonski broj za pomoć: 0800 11112. Njime upravlja Divizija za zaštitnike žrtava i advokatsku upravu pri Kancelariji javnog tužioca Kosova. Ljudi koji odgovaraju na telefon, pomažu žrtvama nasilja u porodici ili ljudima koji izveštavaju o tom nasilju sa informacijama i kontakt brojevima.

Imajte na umu da prema kosovskom zakonu „neprijavljivanje zlostavljanja deteta ili nasilja u porodici je krivični prekršaj i svako ko propusti da prijavi krivični prekršaj koji se događa unutar porodične veze može biti krivično gonjen.“ (Mreža žena Kosova 2015, ‘Nema više opravdanja’, pogledajte član 385, Neprijavljivanje pripreme krivičnih dela, stav 3).

Koja su vaša zakonska prava?

Materijal pripremljen od strane OEBS-a „Priručnik za pomoć i savete žrtvama nasilja u porodici“

U kosovskom Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, dela nasilja u porodici su definisana kao namerna dela ili postupci koje jedno lice izvrši nad drugim licem sa kojim je u porodičnoj vezi. Ova dela uključuju ali nisu ograničena na: a) korišćenje fizičke ili psihičke prinude; b) nanošenje ili pretnja da će naneti fizičku ili psihičku bol nekom članu porodice; c) izazivanje osećaja straha ili ugrožavanje dostojanstva, d) fizički napad, e) vređanje, zlostavljanje, nazivanje pogrdnim imenima i drugi oblici grubog uznemiravanja; f) stalno ponavljanje ponašanja sa ciljem da se ponizi drugo lice; g) seksualni odnosi bez saglasnosti; h) protivzakonito ograničavanje slobode kretanja drugog lica; i) oštećivanje ili uništavanje imovine drugog člana porodice; j) dovođenje drugog lica u situaciju da se ono boji za svoje fizičko, emocionalno ili ekonomsko stanje; k) ulaganje ili isterivanje drugog člana porodice iz zajedničkog stana uz korišćenje nasilja; i l) otmica. (Zakon br. 03/L-182 o zaštiti od nasilja u porodici, 2010, dostupan na: http://www.assembly- kosova.org/common/docs/ligjet/2010-182-eng.pdf.

član 2, stav 1.2.)

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici predviđa niz pravnih mera koje za cilj imaju pružanje zaštite žrtvama nasilja u porodici. U zakonu su definisani pojmovi kao što su nasilje u porodici i porodični odnosi i dato je objašnjenje koje vrste mera i naloga za zaštitu postoje kao i koji su postupci predviđeni za njihovo dobijanje.

Kako zakon štiti vas i/ili vašu decu od nasilja u porodici?

Materijal pripremljen od strane OEBS-a „Priručnik za pomoć i savete žrtvama nasilja u porodici“

Mere zaštite su mere koje sud ili policija izriču kako bi se pružila zaštita licu koje je izloženo nasilju menjanjem okolnosti koje mogu dozvoliti nasilniku da počini više dela nasilja. Mere zaštite mogu ograničiti počinioce da posećuju svoja mesta stanovanja i mogu im zabraniti da viđaju svoju decu, pored drugih mera. Ove mere se izriču za vreme trajanja naloga o zaštiti. Kada se mere zaštite završe, one više ne utiču na imovinska prava ili na pravo na starateljstvo počinioca.

Opštinski sud može izdati naloge za zaštitu ili naloge za hitnu zaštitu koji obuhvataju jednu ili više zaštitnih mera. Kosovska policija može da izda naloge za privremenu hitnu zaštitu koji sadrže samo neke zaštitne mere.

Zahtev za meru zaštite može biti podnet od strane:

• Žrtve nasilja u porodici;
• Ovlašćenog predstavnika žrtve;
• Advokata žrtve (uz saglasnost zaštićene strane);
• Predstavnika centra za socijalni rad opštine u kojoj žrtva stalno ili privremeno boravi, ukoliko se radi o žrtvi maloletniku;
• Nevladine organizacije (NVO) koja je upoznata sa porodičnom situacijom žrtve.

Kosovska policija je takođe dužna da obezbedi da se počinilac pridržava mera zaštite. Kršenje mere zaštite je krivično delo i počinilac će biti kažnjen i osuđen na zatvor.

Kako biste pročitali ceo izveštaj OEBS-a pod nazivom ‘Priručnik za pomoć i savete žrtvama nasilja u porodici’ posetite stranicu http://www.osce.org/kosovo/88708?download=true

Koje su obaveze policije?

Materijal pripremljen od strane OEBS-a ‘Priručnik za pomoć i savete žrtvama nasilja u porodici’

Kosovska policija je u obavezi da reaguje na svaku prijavu dela ili pretnji izvršenja dela nasilja u porodici ili na svako kršenje naloga za zaštitu, naloga za hitnu zaštitu ili naloga za privremenu zaštitu, bez obzira ko je delo prijavio. Policija priprema izveštaj o incidentu bez obzira na to da li je krivično delo počinjeno ili da li je izvršeno hapšenje i primerak istog dostavlja žrtvi ili pravnom zastupniku.

Pored izdavanja naloga za privremenu zaštitu, Kosovska policija dužna je da primenjuje razumne mere zaštite žrtava nasilja u porodici i da spreči dalje nasilje, što obuhvata sledeće:

• da otvori posebnu telefonsku liniju za prijavljivanje slučajeva nasilja u porodici;
• da žrtvi ili pravnom zastupniku žrtve omogući zvaničan kontakt sa policijskim službenikom koji vodi istragu u slučaju kada je žrtvi potrebna dodatna pomoć; u slučaju da službenik policije koji vodi istragu nije dostupan, drugi službenik je dužan da žrtvi pruži pomoć;
• da obavesti žrtvu, pravnog zastupnika ili advokata žrtve o pravima koja žrtva ima prema Zakonu protiv nasilju u porodici, uključujući pravo da traži izdavanje naloga za privremenu hitnu zaštitu;
• da obavesti žrtvu o pravnoj, pomoći psihologa i drugoj pomoći koju mogu pružiti institucije vlasti, kao i o pomoći mreže registrovanih NVO;
• da obavesti relevantne pružaoce usluga o slučaju nasilja u porodici i da omogući stupanje u kontakt sa žrtvom, na zahtev žrtve;
• da obezbedi prevoz za žrtvu i, kada je to potrebno, za lica koja žrtva izdržava.

Kako možete pomoći žrtvi nasilja u porodici na Kosovu?

Stavovi i odgovori na nasilje u porodici se polako popravljaju na Kosovu. Policija i sudovi su bolje obučeni da reaguju, a čini se i da zaštitnici žrtava, Centri za socijalni rad i skloništa bolje rade svoj posao u vezi sa ovim velikim problemom.

Šta biste trebali uraditi ukoliko ste vi ili neko koga poznajete žrtva nasilja u porodici?

Ukoliko iskusite ili ste svedok nasilja u porodici, podstičemo vas da pozovete policiju, posebno ukoliko se radi o hitnom slučaju. Takođe, možete pozvati besplatan telefonski broj za pomoć: 0800 11112. Njime upravlja Divizija za zaštitnike žrtava i advokatsku upravu pri Kancelariji javnog tužioca Kosova. Ljudi koji odgovaraju na telefon, pomažu žrtvama nasilja u porodici ili ljudima koji izveštavaju o tom nasilju sa informacijama i kontakt brojevima.

Koja su vaša zakonska prava?

Materijal pripremljen od strane OEBS-a „Priručnik za pomoć i savete žrtvama nasilja u porodici“

U kosovskom Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, dela nasilja u porodici su definisana kao namerna dela ili postupci koje jedno lice izvrši nad drugim licem sa kojim je u porodičnoj vezi. Ova dela uključuju ali nisu ograničena na: a) korišćenje fizičke ili psihičke prinude; b) nanošenje ili pretnja da će naneti fizičku ili psihičku bol nekom članu porodice; c) izazivanje osećaja straha ili ugrožavanje dostojanstva, d) fizički napad, e) vređanje, zlostavljanje, nazivanje pogrdnim imenima i drugi oblici grubog uznemiravanja; f) stalno ponavljanje ponašanja sa ciljem da se ponizi drugo lice; g) seksualni odnosi bez saglasnosti; h) protivzakonito ograničavanje slobode kretanja drugog lica; i) oštećivanje ili uništavanje imovine drugog člana porodice; j) dovođenje drugog lica u situaciju da se ono boji za svoje fizičko, emocionalno ili ekonomsko stanje; k) ulaganje ili isterivanje drugog člana porodice iz zajedničkog stana uz korišćenje nasilja; i l) otmica.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici predviđa niz pravnih mera koje za cilj imaju pružanje zaštite žrtvama nasilja u porodici. U zakonu su definisani pojmovi kao što su nasilje u porodici i porodični odnosi i dato je objašnjenje koje vrste mera i naloga za zaštitu postoje kao i koji su postupci predviđeni za njihovo dobijanje.

Kako zakon štiti vas i/ili vašu decu od nasilja u porodici?

Materijal pripremljen od strane OEBS-a „Priručnik za pomoć i savete žrtvama nasilja u porodici“

Mere zaštite su mere koje sud ili policija izriču kako bi se pružila zaštita licu koje je izloženo nasilju menjanjem okolnosti koje mogu dozvoliti nasilniku da počini više dela nasilja. Mere zaštite mogu ograničiti počinioce da posećuju svoja mesta stanovanja i mogu im zabraniti da viđaju svoju decu, pored drugih mera. Ove mere se izriču za vreme trajanja naloga o zaštiti. Kada se mere zaštite završe, one više ne utiču na imovinska prava ili na pravo na starateljstvo počinioca.

Opštinski sud može izdati naloge za zaštitu ili naloge za hitnu zaštitu koji obuhvataju jednu ili više zaštitnih mera. Kosovska policija može da izda naloge za privremenu hitnu zaštitu koji sadrže samo neke zaštitne mere.

Zahtev za meru zaštite može biti podnet od strane:

• Žrtve nasilja u porodici;
• Ovlašćenog predstavnika žrtve;
• Advokata žrtve (uz saglasnost zaštićene strane);
• Predstavnika centra za socijalni rad opštine u kojoj žrtva stalno ili privremeno boravi, ukoliko se radi o žrtvi maloletniku;
• Nevladine organizacije (NVO) koja je upoznata sa porodičnom situacijom žrtve.

Kosovska policija je takođe dužna da obezbedi da se počinilac pridržava mera zaštite. Kršenje mere zaštite je krivično delo i počinilac će biti kažnjen i osuđen na zatvor.

Kako biste pročitali ceo izveštaj OEBS-a pod nazivom ‘Priručnik za pomoć i savete žrtvama nasilja u porodici’ posetite stranicu http://www.osce.org/kosovo/88708?download=true

Koje su obaveze policije?

Materijal pripremljen od strane OEBS-a ‘Priručnik za pomoć i savete žrtvama nasilja u porodici’

Kosovska policija je u obavezi da reaguje na svaku prijavu dela ili pretnji izvršenja dela nasilja u porodici ili na svako kršenje naloga za zaštitu, naloga za hitnu zaštitu ili naloga za privremenu zaštitu, bez obzira ko je delo prijavio. Policija priprema izveštaj o incidentu bez obzira na to da li je krivično delo počinjeno ili da li je izvršeno hapšenje i primerak istog dostavlja žrtvi ili pravnom zastupniku.

Pored izdavanja naloga za privremenu zaštitu, Kosovska policija dužna je da primenjuje razumne mere zaštite žrtava nasilja u porodici i da spreči dalje nasilje, što obuhvata sledeće:

• da otvori posebnu telefonsku liniju za prijavljivanje slučajeva nasilja u porodici;
• da žrtvi ili pravnom zastupniku žrtve omogući zvaničan kontakt sa policijskim službenikom koji vodi istragu u slučaju kada je žrtvi potrebna dodatna pomoć; u slučaju da službenik policije koji vodi istragu nije dostupan, drugi službenik je dužan da žrtvi pruži pomoć;
• da obavesti žrtvu, pravnog zastupnika ili advokata žrtve o pravima koja žrtva ima prema Zakonu protiv nasilju u porodici, uključujući pravo da traži izdavanje naloga za privremenu hitnu zaštitu;
• da obavesti žrtvu o pravnoj, pomoći psihologa i drugoj pomoći koju mogu pružiti institucije vlasti, kao i o pomoći mreže registrovanih NVO;
• da obavesti relevantne pružaoce usluga o slučaju nasilja u porodici i da omogući stupanje u kontakt sa žrtvom, na zahtev žrtve;
• da obezbedi prevoz za žrtvu i, kada je to potrebno, za lica koja žrtva izdržava.

Šta je prihvatilište i koje usluge pruža?

Materijal pripremljen od strane OEBS-a „Priručnik za pomoć i savete žrtvama nasilja u porodici“

Prihvatilište je bezbedno mesto gde žrtve nasilja u porodici i njihova deca mogu privremeno boraviti i gde im je pružena zaštita i druge usluge. Trenutno postoje prihvatilišta u Gjakova/Đakovici, Gjilan/Gnjilanu, Mitrovicë/Mitrovici, Pejë/Peći i Prishtinë/Prištini u kojima borave žrtve iz svih zajednica širom Kosova.

Žrtve u prihvatilištu mogu ostati šest meseci. Ovaj boravak se može produžiti uz saglasnost Ministarstva za rad i socijalnu zaštitu.

U prihvatilištu su u pravilu žrtvama obezbeđeni smeštaj, hrana, odeća, savetovanje (od strane psihologa i pravnika), pomoć lekara, strukovna obuka (strani jezici, računarstvo, Internet, čitanje i pisanje, šivenje, kulinarstvo, frizerski poslovi, krojenje), zdravstvena edukacija, usluge traženja zaposlenja i aktivnosti za decu (muzika, crtanje, ples) i druge usluge. Prihvatilište obilaze patrole policije i ima i brojne druge mere bezbednosti.

Pojedina prihvatilišta takođe doprinose sprečavanju nasilja u porodici organizovanjem aktivnosti za poboljšanje informisanosti i poseta stanovništvu u ruralnim područjima. Pojedina prihvatilišta su takođe angažovana na monitoringu i predlaganju zakonskog i strategijskog okvira na Kosovu koji je adekvatno finansiran i kojim se štite žrtve nasilja u porodici. Druga organizuju redovne posete žrtvama, nakon njihovog povratka svojim porodicama ili nakon što se osamostale.

Kako mogu pomoći prijatelju ili članu porodice koji je žrtva nasilja u porodici?

• Razgovarajte sa zlostavljanom osobom i pitajte je kako joj možete pomoći. Ukoliko je dovoljno stara, ohrabrite je da potraži pomoć i savet. Podsetite je da nije njena krivica. Niko ne zaslužuje da bude zlostavljan.
• Nemojte osuđivati i nemojte govoriti žrtvi šta da radi. Saslušajte i verujte u ono što govori. Budite strpljivi.
• Često, žrtve nasilja u porodici su izolovane i bez pomoći. Pomozite joj da ostvari i održi spoljašnje kontakte.
• Pomozite njoj i njenoj deci da ostanu bezbedni. Razgovarajte sa njom o tome šta može uraditi i podstaknite je da sama dođe do rešenja.
• Pozovite besplatni telefon za pomoć 0800 11112 kako biste dobili više informacija o tome šta može biti urađeno. Ovo može biti bezbednije nego pokušavati da direktno intervenišete, što može biti opasno i za vas i za žrtvu. Ukoliko se plašite od odmazde, izbrišite istoriju poziva sa svog telefona nakon tih poziva.

Za dodatne informacije

• Pozovite pomoć na besplatni broj: 0800 11112 kojim upravljaju Zaštitnici žrtava i Advokatska uprava pri Tužilaštvu Kosova za više informacija i kontakt brojeve.
• Pronaći ćete adresu, email i brojeve telefona svih javnih institucija (kao što su Zaštitnici žrtava), sigurne kuće i NVO-i koji rade na pitanjima u vezi sa nasiljem u porodici u svakoj opštini na Kosovu na stranicama OEBS-ovog „Priručnika za pomoć i savete žrtvama nasilja u porodici“.
• Mreža žena Kosova je upoznata sa uslugama, zaštitom i promovisanjem prava žena i devojčica na Kosovu od 1996. Njihov izveštaj „Nema više izgovora“ možete pročitati ovde.

DA LI SE MOGU SPREČITI DEFEKTI OD ROĐENJA?

Većina beba koje se rađaju sa problemima prilikom rođenja su bebe dvoje roditelja koji nemaju očigledne zdravstvene probleme ili faktore rizika. Međutim, neki poremećaji od rođenja se mogu sprečiti. Evo kako:

1. Uzimajte najmanje 400 mg folne kiseline svakodnevno barem mesec dana pre nego što ostanete u drugom stanju i 600-800 mg tokom trudnoće. Obično je možete naći u prenatalnim vitaminima ali proverite dozu. Hrana koja je bogata folnom kiselinom obuhvata neke obogaćene žitarice, sočiva i suvi pasulj/grašak, orašaste plodove, avokado, tamno zeleno povrće (brokoli, spanać, raštika ili korenasto zelje, bamija, prokelj i šparoga) i citrusno voće i 100% sokovi. Uzimanje folne kiseline u dovoljnoj količini može smanjiti rizik da vaša beba ima rascep kičmenog stuba, ili Spina bifida, za 70% ili oralni rascep za 25%.
2. Poseta doktoru prilikom planiranja trudnoće i odmah čim saznate da ste ostali u drugom stanju. Neophodno je da redovno posećujete doktora tokom trudnoće (najmanje četiri puta). Oni će sprovesti neophodne analize vas i vaše bebe što će vam pomoći da identifikujete bilo kakve moguće komplikacije a mogu vam još i reći kako da na najbolji mogući način vodite računa o sebi i svojoj nerođenoj bebi tokom ovog značajnog perioda.
3. Izbegavajte alkohol tokom trudnoće. Pošto ne postoji poznata bezbedna količina alkohola tokom trudnoće, stručnjaci preporučuju da se uopšte ne pije alkohol kako bi se smanjio rizik za vašu bebu na najmanju moguću meru. Rizici obuhvataju: pobačaj, rođenje mrtve bebe i brojna psihička, intelektualna ograničenja kao i ograničenja u ponašanju. Rizici su veći što više pijete. Velike količine alkohola mogu dovesti do fetalnog alkoholnog sindroma, koji dalje vodi do problema u vezi sa lošim rastom, facijalnim abnormalijama i problemima u učenju i ponašanju tokom celog života. Možda ste pili alkohol pre nego ste shvatili da ste u drugom stanju. Nema potrebe da bespotrebno brinete pošto je verovatno da su rizici za vašu bebu mali ali biste trebali izbegavati da pijete nakon toga.
4. Nemojte pušiti i biti pasivni pušač (kada udišete dim u blizini osobe koja puši). Izlaganje dimu može prouzrokovati rascep usne/nepca i druge opasnosti kao što je prevremeni porođaj i smrt novorođenčeta. Najbolje je da prestanete sa pušenjem pre nego što ostanete u drugom stanju, ali ukoliko ste već trudni i pušite i dalje, možete zaštititi bebu tako što ćete prestati što je pre moguće.
5. Sprečiti infekcije čestim pranjem ruku sapunom, dobro skuvanim jelima, i izbegavanjem ljudi koji su bolesni. Takođe biste trebali aktivno izbegavati polno prenosive bolesti a ukoliko ste bili izloženi njima, odmah se obratite lekaru. Infekcije mogu izazvati različite defekte kod rođenja.
6. Kontrolišite bilo koje teško zdravstveno stanje, kao što su astma, dijabetes, visoki krvni pritisak, stres i težina. Razgovarajte sa svojim doktorom o tome kako možete to uraditi pre trudnoće. Ovo će smanjiti rizik da vaše dete bude rođeno sa defektom ili drugim lošim zdravstvenim ishodom.
7. Izbegavajte toksične supstance pre i tokom trudnoće. Ovo se odnosi i na muškarce i na žene zato što mogu povećati rizik širokog spektra defekata po rođenju od kojih mnogi utiču na razvoj bebe, između ostalih uključujući i mozak, kičmenu moždinu, urinarni trakt, srce, nervni sistem.
8. Izbegavajte određene lekove, uključujući i one na receptu i one bez recepta, dijetetske ili biljne proizvode. Proverite sa svojim doktorom pre nego što ostanete u drugom stanju ili što je moguće ranije tokom vaše trudnoće. Oni mogu biti u stanju da vam preporuče alternativu koja je pogodna u trudnoći.

Uzimajte 250 mg joda dnevno tokom trudnoće. Obično ga možete naći u prenatalnim vitaminima ali proverite dozu. Hrana koja je bogata jodom obuhvata jodiranu so, morsku vodu i mlečne proizvode. Uzimanje premalo ili previše joda može povećati rizik poremećaja tireoidne žlezde i mentalnu zaostalost.

KOMPLIKACIJE U TRUDNOĆI

Materijal na ovoj stranici je pozajmljen od March of Dimes (prilagođen za Kosovo)

Komplikacije u trudnoći su zdravstveni uslovi koji mogu zahtevati posebnu brigu.

Tokom trudnoće, uradite sve pretporođajne preglede, čak iako se osećate dobro. Redovna pretporođajna nega vam može pomoći da rano uvidite komplikacije i čak i da ih sprečite.

Ovde ćete naučiti o komplikacijama u trudnoći, uključujući anemiju, gestacijski dijabetes i visoki krvni pritisak. Ukoliko imate neko od ovih stanja, sarađujte sa vašim doktorom kako biste ih držali pod kontrolom.

Čak iako ste imali određene zdravstvene komplikacije pre trudnoće, kao postojeći dijabetes ili depresija, saznajte šta možete da uradite a što će vam pomoći da ostanete zdravi tokom trudnoće. Postoje načini na koje se možete zaštititi od uobičajenih infekcija, kao što su gripa ili trovanje hranom, koji mogu prouzrokovati probleme tokom trudnoće.

Ovde smo obuhvatili detalje o najuobičajenim komplikacijama tokom trudnoće. Za detaljniju listu (samo na engleskom) pritisnite ovde kako biste posetili March of Dimes.

http://www.marchofdimes.org/complications/pregnancy-complications.aspx

NE ZNAM DA LI MOGU OSTATI TRUDNA

Zahvaljujući March of Dimes (prilagođen za Kosovo)

Šta je ovulacija?

Ovulacija je kada ženin ovarijum oslobađa jajašce, obično 14 dana pre prvog dana perioda. Kada par ima seksualni odnos i ne koristi zaštitu od trudnoće tokom perioda ovulacije, sperma muškarca može doplivati do ženinog jajašca. Kada spermatozoid probije jajašce, dolazi do fertilizacije ili začeća. Oplođena jajna ćelija (embrion) zatim putuje do ženinog uterusa (materice), gde se ugnezdi u sluznici materice i počinje da raste.

Kako da znam kada sam u ovulaciji?

1. Ukoliko imate redovni period (javlja se nakon istog broja dana svakog meseca): AMC-ov digitron vam može pomoći da izračunate koji su dani kada je najveća verovatnoća da ste u ovulaciji. On koristi prvi dan vašeg zadnjeg menstrualnog ciklusa i broj dana između dva ciklusa. Dani ovulacije su samo procena. Najbolje vreme za odnose je dva dana pre i na sam dan ovulacije. Što više odnosa imate tokom ovog perioda, veća je verovatnoća da zatrudnite. Ovulation Calculator

Na primer:

• Ukoliko imate 28 dana između dva ciklusa, ovulacija se obično događa 14. dana a najplodniji dani su 12, 13 i 14.
• Ukoliko su vam ciklusi duži, recimo 35 dana između dva ciklusa, ovulacija se dešava 21. dana a najplodniji dani su 19, 20 i 21.
• Ukoliko su vam ciklusi kraći, recimo 21. dan između dva ciklusa, ovulacija se dešava 7. dana a najplodniji dani su 5, 6 i 7.

2. Ukoliko su vam menstruacije neredovne (broj dana među njima varira iz meseca u mesec): postoje brojni načini praćenja plodnosti koji vam mogu pomoći da odredite kada ste u ovulaciji. Oni su dati u nastavku. Važno je da razgovarate sa svojim doktorom kako biste naučili koji su najefikasniji načini da ih koristite.

• Metod merenja temperature: Koristite termometar za merenje bazalne temperature svaki dan pre nego ustanete iz kreveta. To je termometar koji može meriti i najmanje promene u vašoj temperaturi. Možete ga kupiti u apoteci. Vaša temperatura se povećava za 1 stepen tokom ovulacije. Imajte seksualne odnose što je moguće bliže ovom povećanju temperature kako biste imali najbolju šansu da ostanete trudni.
• Metoda sluzi iz materice: Obratite pažnju na sluz iz vaše vagine. Ona postaje ređa, klizavija, jasnija i punija pre ovulacije.
• Set za predviđanje ovulacije: Set za predviđanje ovulacije testira mokraću za takozvani luteinizirajući hormon (LH). Ovaj hormon se povećava tokom ovulacije i tera ovarijume da oslobode jajne ćelije. Ovaj set će vam reći da li je nivo vašeg LH povećan. Možete kupiti set za predviđanje ovulacije u apotekama.

Ukoliko koristite metodu merenja temperature ili sluzi iz materice, počnite sa praćenjem par meseci pre nego što želite da zatrudnite. Ukoliko koristite set za predviđanje ovulacije, počnite da ga koristite otprilike 10 dana nakon vaše zadnje menstruacije.

Depresija nakon porođaja / rođenja (postpartum depression)

Postporođajna depresija (Postpartum depression, PPD) je uobičajenija nego što možete zamisliti. 1 od 7 novih majki dobije PPD: često počinje u periodu između 1 – 3. nedelje nakon porođaja ali se može desiti u bilo kom periodu tokom prve godine. Simptomi su različiti ali mogu obuhvatiti:

• Osećaj ljutnje ili iritacije.
• Nedostatak interesovanja za bebu.
• Poremećaj apetita i spavanja.
• Plakanje i tuga.
• Osećaji krivice, srama ili bespomoćnosti.
• Gubitak interesovanja, radosti ili zadovoljstva u stvarima u kojima ste uživali.
• Moguće misli o tome kako ćete nauditi bebi ili samoj sebi.

Nemojte brinuti; postporođajna depresija je privremena i leči se. Ukoliko mislite da patite od toga, znajte da to nije vaša krivica, i postoje stvari koje vam mogu pomoći da se nosite sa time i oporavite. Ukoliko smatrate da imate PPD, posetite lekara ili proverite sa vašim lokal Beba-ks Centrom za uput za specijalistu.

Da li postoji nešto što mogu učiniti da se bolje osećam?

Postoje tri stvari koje možete sami raditi kako biste se osećali bolje:

1. Ostanite zdravi i u formi:
   • Budite donekle aktivni svakog dana. Prošetajte se ili idite u teretanu.
   • Jedite zdravu hranu. To obuhvata voće, povrće, hleb od celog zrna i posno meso. Pokušajte da jedete manje slatkiša i slanih grickalica (čak iako je to nešto za čim žudite).
   • Odmarajte se što je moguće više. Pokušajte da spavate kada spava i vaša beba.
   • Nemojte piti alkohol; deluje depresivno, što znači da će usporiti vaše telo i učiniti da se osećate depresivnijom.
   • Nemojte uzimati ulične droge. One utiču na način na kojem funkcioniše vaše telo i može prouzrokovati probleme sa lekovima koje uzimate protiv PPD.
2. Potražite i prihvatite pomoć:
   • Održavajte kontakt sa ljudima do kojih vam je stalo i kojima je stalo do vas. Recite vašem suprugu, porodici i prijateljima kako se osećate.
   • Odvojite vreme za sebe. Pitajte nekoga kome verujete da pripazi na vašu bebu tako da možete izaći iz kuće. Posetite prijatelja, izađite vani ili radite nešto u čemu uživate. Planirajte neko vreme nasamo sa vašim partnerom.
   • Dozvolite drugima da vam pomognu oko kuće. Zatražite od porodice ili prijatelja da pričuvaju bebu, pomognu vam sa čišćenjem kuće, ili da vam kupe namirnice. Nemojte se plašiti da im kažete šta vam je potrebno.
   • Pridružite se online grupi za podršku. Možete dobiti više informacija i razgovarati sa stručnjacima grupe Postpartum Support International i Postpartum Progress (obe su samo na engleskom).
3. Smanjite stres:
   • Radite stvari koje ste voleli pre nego što se beba rodila. Slušajte muziku, pročitajte dobru knjigu ili idite na časove.
   • Radite stvari koje su činile da se osećate dobro pre nego što ste ostale u drugom stanju.
   • Pokušajte da ne napravite bilo koju veliku promenu u vašem životu ubrzo nakon dobijanja bebe. To uključuje selidbu ili promenu posla. Velike promene mogu dodati stres u vašem životu koji vam trenutno nije potreban.
   • Razgovarajte sa svojim šefom o povratku na posao. Možda možete raditi od kuće ili pola radnog vremena kada se vratite ne posao.

Ukoliko vam je ovo od pomoći, odlično! Nastavite da to radite i dalje jer ako prestanete, simptomi se mogu vratiti. Ukoliko se stvari ne poboljšaju u roku od dve nedelje definitivno biste trebali da posetite lekara ili proverite sa lokalnim Beba-ks Centrom za uput za specijalistu. Možda vam je potrebna dodatna terapija, uključujući i recept za antidepresive. Veoma je važno da PPD shvatite ozbiljno zato što vam može otežati brigu oko bebe i samo će se pogoršati ako se ne tretira. Ako razmišljate o tome da naudite bebi ili sebi, odmah posetite lekara.

Kako će lekar lečiti vašu PPD?

Najpre će vam postaviti neka pitanja kako bi utvrdio da li imate PPD. Može uraditi testove kako bi utvrdio da li imate druge zdravstvene probleme koji mogu voditi do PPD-e. Na primer, može proveriti vaše tiroidne hormone zato što nizak nivo tiroidnih hormona može voditi do PPD. Što pre posetite vašeg lekara u vezi sa PPD-om, to bolje. Možete početi sa lečenjem kako biste se bolje osećali tako da možete voditi dobru brigu o sebi i o vašoj bebi. Ovo su tretmani koje vam lekar može preporučiti:

• Savetovanje: naziva se još i terapijom. To je kada razgovarate o svojim osećanjima i brigama sa stručnjakom za mentalno zdravlje. Pomaže vam da razumete vaša osećanja, rešite probleme i suočite se sa stvarima iz svakodnevnog života.
• Lekovi: PPD se često leči lekovima, uključujući 1) antidepresive – neki imaju sporedne efekte a neki su bezbedni za uzimanje i tokom dojenja, stoga razgovarajte sa svojim lekarom da vidite koji je pravi za vas. 2) Estrogen – ovaj hormon igra važnu ulogu u vašem menstrualnom ciklusu i trudnoći, ali proverite sa doktorom ukoliko dojite.

Depresija tokom trudnoće (antepartum depression)

Materijal pozajmljen od March of Dimes (prilagođen za Kosovo)

Velika depresija je više od toga da se osećate bezvoljno par dana. Možda imate depresiju ukoliko imate neke od ovih znakova duže od dve nedelje:

• Promene u vašim osećanjima
  • Osećate tugu, beznađe ili preplavljenost
  • Osećate nemir ili promenu raspoloženja
  • Puno plačete
  • Osećate se bezvredno ili krivo
  • Promene u svakodnevnom životu
• Jedete manje ili više nego obično
  • Imate problem da zapamtite stvari, da se koncentrišete ili da donesete odluke
  • Ne možete da zaspite ili spavate previše
  • Povlačite se od svojih prijatelja ili porodice
  • Gubite interesovanje za stvari koje obično volite da radite
• Promene u vašem telu
  • Nemate energiju ili osećate umor sv vreme
  • Imate glavobolje, probleme sa stomakom ili druge bolove koji ne prestaju

Ukoliko ste u drugom stanju i imate bilo koje od ovih znakova ili ukoliko se znakovi pogoršavaju, pozovite vašeg lekara ili kontaktirajte vaš lokalni centar za bebe, Beba-ks Center. Postoje stvari koje vam mogu pomoći da se osećate bolje. Ukoliko ste zabrinuti da biste mogli povrediti sebe, odmah pozovite vašeg doktora.

Može li depresija tokom trudnoće uticati na vašu bebu?

Da. Ukoliko ste u drugom stanju i imate depresiju koja se ne leči, verovatno će doći do sledećeg:

• Preveremnog porođaja.
• Beba rođena sa malom težinom.
• Beba koja se lakše iritira, manje je aktivna i manje pažljiva.

Trudnoća može pogoršati depresiju ili može dovesti do toga da se ona vrati ukoliko ste je lečili i bolje se osećate. Ukoliko imate depresiju koja nije lečena, možete imati poteškoća da vodite računa o sebi tokom trudnoće. Na primer, možda nećete jesti zdravu hranu i nećete dobijati dovoljno na težini. Možda ćete preskočiti lekarske preglede tokom trudnoće ili se nećete pridržavati saveta lekara. Ili ćete pušiti, piti alkohol, koristiti ulične droge ili zloupotrebljavati lekove koje ste dobili na receptu. Sve ove stvari mogu uticati na zdravlje bebe još pre nego se rodi.

Ukoliko imate depresiju tokom trudnoće koja nije lečena, veće su šanse da imate depresiju nakon porođaja (PPD). PPD vam može otežati da vodite računa i da se povežete sa vašom bebom. Lečenje depresije tokom trudnoće može sprečiti ove probleme.

Koji su uzroci velike depresije?

Nismo u potpunosti sigurni šta uzrokuje depresiju. To može biti kombinacija stvari kao što su promena hemikalija u mozgu ili promena hormona. Hormoni su hemikalije koje proizvodi telo. Neki hormoni mogu uticati na delove mozga koji kontrolišu emocije i raspoloženje.

Kako se leči depresija tokom trudnoće?

Depresija se može lečiti na nekoliko načina. Vi i vaš doktor možete odlučiti da koristite kombinaciju lečenja umesto samo jednog:

• Savetovanja (poznata i kao terapija ili terapija razgovorom): Tu se radi o razgovoru o vašim osećanjima i brigama sa vašim savetnikom ili terapeutom. Ova osoba vam pomaže da razumete vaša osećanja, rešite probleme i suočite se sa stvarima u vašem svakodnevnom životu. Kontaktirajte vašeg lekara ili posetite lokalni Beba-ks Centar za uput.
• Grupe podrške: To su grupe koje se okupljaju ili komuniciraju putem interneta kako bi podelile svoja osećanja i iskustva sa određenim temama. Možete smatrati da je online zajednica od pomoći ili kontaktirati vaš lokalni Beba-ks Centar da saznate više o lokalnim sastancima lice u lice.
• Lekovi: Depresija se često leči lekovima koji se nazivaju antidepresanti. Potreban vam je lekarski recept kako bi nabavili ove lekove. Možete uzimati jedan lek ili kombinaciju više lekova. Neka istraživanja pokazuju da uzimanje antidepresiva tokom trudnoće može ugroziti zdravlje vaše bebe. Ali ako ste već uzimali antidepresant, možete biti u opasnosti ako prestanete da uzimate lekove. Razgovarajte sa svim vašim lekarima o koristima i rizicima uzimanja antidepresiva tokom trudnoće i donesite odluku o tome kakvo će biti vaše lečenje.

What are other signs and symptoms of autism spectrum disorder?

A child with ASD may have challenges in communication, social, and behavior skills, including:

Communication challenges

• Has delayed speech and language skills. Some children with ASD can’t speak at all or speak very little. About 40 in 100 (40 percent) children with ASD don’t speak at all. Other children with ASD speak well.
• Has trouble talking to other people, starting a conversation, and sharing his needs using typical words or motions. A child with ASD may talk a lot about something he really likes rather than have a conversation with another person.
• Doesn’t understand jokes, teasing, or sarcasm. Sarcasm means using bitter or teasing words to make fun of someone or something.
• Mixes up pronouns (says „you“ instead of „I“)
• Repeats or echoes words or phrases
• Seems unaware when people talk to him, but responds to other sounds
• Talks in a flat, robot-like voice or talks in a sing-song or high-pitched voice

Social challenges

• Avoids eye contact or makes very little eye contact
• Doesn’t respond to his name by 12 months old
• Doesn’t respond to a parent’s smile or other facial expressions or makes facial expressions that aren’t appropriate
• Doesn’t look at objects when someone points to them or doesn’t point at objects to show interest (like pointing at an airplane flying in the sky)
• Has trouble understanding other people’s feelings or talking about his own feelings
• Is interested in people but doesn’t know how to talk, play, or relate to them
• Wants to be alone or play alone, has trouble making friends, or doesn’t have an interest in other people at all

Behavior challenges

• Doesn’t play „pretend“ games (like pretending to feed a doll), or plays with parts of a toy instead of the whole toy
• Gets upset by changes in routines, like making an unplanned stop on the way home from school
• Has unusual interests or behaviors, like lining up toys or objects without playing with them or being really interested in vacuum cleaners
• Is very sensitive or not sensitive at all to the way things feel, sound, taste, or smell. Some children with ASD seem as though they don’t feel pain, heat, or cold, and some don’t want to be held, cuddled, or touched. Others are super sensitive to everyday sounds and cover their ears or hide from sounds. Some children need extra stimulation, such as firm hugs or the comfort of being covered by a heavy blanket in bed.
• Is overly focused on one thing or activity and does the activity many times during a day
• Is very interested in certain things, like numbers, symbols, or certain subjects, and remembers lots of information about these things
• Repeats actions over and over again, like flapping his hands, rocking his body, or walking on his toes

Other challenges

• Is hyperactive (very active) or has trouble sitting still or paying attention
• Is impulsive (acts without thinking first)
• Isn’t afraid of dangerous things but is very afraid of harmless things
• Is violent
• Has temper tantrums often or hurts himself, like by banging his head or biting himself
• Has different eating or sleeping habits. Some children with ASD may eat just a few foods. Others may want to eat nonfoods, like dirt or rocks. This kind of eating problem is called pica.

What is developmental monitoring?

At each well-child visit, your baby’s provider looks for developmental delays or problems and talks with you about any concerns you may have about your baby’s development. This is called developmental monitoring or surveillance. The provider monitors (checks) your child as a baby through school age and even later in life if he has problems with social, learning, or behavior skills. If your baby has any problems that come up during developmental monitoring, she needs developmental screening.

What is developmental screening?

Developmental screening is a short test that checks to see if a child is learning basic skills when he should, or if there are delays. During developmental screening, your baby’s provider does a short checkup to look for signs of problems. During screening, the provider may ask you some questions or talk and play with your baby to see how she plays, learns, speaks, behaves, and moves. A delay in any of these areas could be a sign of a problem. The American Academy of Pediatrics (AAP) recommends that all children be screened for developmental delays and disabilities during regular well-child visits at:

• 9 months
• 18 months
• 24 or 30 months

If your child’s provider doesn’t do this kind of developmental screening, you can ask the provider that it be done. Some babies may need extra screening if they’re at high risk for developmental problems because they were born prematurely or with low birthweight (less than 5 pounds, 8 ounces) or because of other reasons, like having a brother or sister with ASD. If the provider thinks your baby may have ASD, she needs a full evaluation before a diagnosis can be made.

How is autism spectrum disorder diagnosed?

Different health care providers evaluate your child to help diagnose ASD. Providers include:

• Developmental pediatrician. This is a pediatrician who has special training in child development and taking care of children with special needs.
• Child neurologist. This is a doctor who treats the brain, spine, and nerves in children.
• Child psychiatrist or child psychologist. These are mental health professionals who have special training to take care of children with emotional or mental health problems.
• Occupational therapist. This is a specialist who helps people learn to carry out everyday activities. For children, this may be things like brushing teeth, getting dressed, putting on shoes, or learning to use a pencil.
• Physical therapist. This is a specialist who creates exercise programs to help build strength and help with movement.
• Speech therapist. This is a specialist who helps people with speech and language problems.

To evaluate your child, the providers may:

• Talk with you about your child’s health and development history
• Watch your child play and interact with you
• Give your child a physical exam and hearing test. Any child with a speech delay or possible ASD should have a hearing test.
• Check your child’s developmental skills, including motor (movement) skills, language skills, social skills, and cognitive skills. Motor skills include walking and writing. Cognitive skills are learning, thinking, and problem-solving skills. A child may have ASD if her social and language skills are much weaker than her motor and cognitive skills.
• Evaluate your child’s language skills by checking her speech, pronunciation (the way words are said), and how she follows social rules for language (like using facial expressions and eye contact, or taking turns in conversation).

Your child’s providers may use medical tests to see if your child has a medical condition with signs or symptoms that are similar to ASD. These include:

• Genetic tests to check for conditions, like fragile X syndrome or Rett syndrome. Rett syndrome is a rare genetic disease that mostly affects girls and causes problems in development and the nervous system (brain, spine, and nerves).
• Tests to check the levels of lead in your child’s blood. High levels of lead can cause serious problems, like brain damage and developmental delays.
• Electroencephalogram (also called EEG) or magnetic resonance imaging (also called MRI). EEG records electrical activity in your baby’s brain. MRI is a medical test that makes a detailed picture of the inside of your body.
• Tests to check for metabolic disorders. These are health conditions that affect a body’s metabolism. Metabolism is the way your body changes food into the energy it needs to breathe, digest food, and grow. They can cause intellectual and developmental disabilities.

How is autism spectrum disorder treated?

There is no cure for ASDs. But some children can do well when they get treatment as soon as possible. In addition to early intervention services, children with ASD may need other kinds of treatment, including:

• Medicines. While medicines can’t cure ASD, certain medicines can help some children with ASD to function better. No two children with ASD are exactly alike, but talk to your child’s provider to see if any medicines may help your child.
• Behavior and communication treatment options and therapies. These include:
  • Applied behavior analysis (also called ABA). This is a treatment approach that encourages positive behaviors and discourages negative behaviors to help a child improve in certain skills. During ABA, a trainer asks a child to do something and gets a response (behavior) from the child. If the child responds with the right behavior, she gets a reward, like a toy or candy. Providers track and measure the child’s progress. Providers and therapists at many schools and clinics use ABA. There are different types of ABA.
  • Developmental, individual differences, relationship-based approach (also called DIR or „floortime“). This kind of therapy helps a child understand feelings and establish relationships with caregivers. It also focuses on how a child deals with sights, sounds, and smells. This therapy is done on the floor at the child’s level. Children play with therapists and parents to help develop their skills and relationships.
  • Occupational therapy. This helps a child learn skills like dressing, eating, bathing, and relating to people.
  • Sensory integration therapy. This is a kind of occupational therapy that helps a child deal with sensory information, like sights, sounds, and smells. It may help a child who is bothered by certain sounds or who doesn’t like to be touched. It can also help with feeding problems.
  • Speech and language therapy. This helps a child learn communication skills, like understanding language and being able to express himself through speech. Therapists often use picture boards and gestures to help a child develop these skills.
  • The picture exchange communication system (also called PECS). This uses pictures or symbols to teach communication skills. Children learn to use picture symbols to ask and answer questions and have a conversation.
  • Treatment and education of autistic and related communication-handicapped children (also called TEACCH). TEACCH uses visual cues to teach skills. For example, picture cards can help teach a child how to get dressed by breaking down the information into small steps.
• Complementary and alternative medicine. To help manage or relieve ASD symptoms, some parents and providers use treatments that are different from what a pediatrician typically recommends. These are called complementary and alternative medicine (also called CAM).
  • Special diets are one kind of CAM for children with ASD, but there isn’t enough research to recommend them. These diets are based on the idea that food allergies, food sensitivities, or not getting enough vitamins and minerals through food can cause ASD signs and symptoms. A food allergy is when you have an abnormal response to a food because it triggers your body’s immune system. Symptoms of a food allergy may include hives, rash, or itching or swelling in your mouth. A food sensitivity is when you don’t feel great or have a minor reaction after eating a food. A food sensitivity is less serious than a food allergy. Symptoms of a food sensitivity may include having stomach cramps or stomach pain. Some parents feel that changes in food make a difference in how their child acts or feels. Talk with your child’s provider before making any changes to the foods he eats.
  • Other CAM treatments have not been studied and may be dangerous. Before starting any treatment, talk to your child’s provider.

What causes autism spectrum disorder?

We don’t know all the causes of ASD. Research suggests that ASD may develop in a child around the time of birth—before, during, and immediately after. More research is needed, but these things may play a role:

• Having pregnancy complications. Some research shows that there may be a link between ASD and pregnancy complications that lead to low birthweight, premature birth, or cesarean birth.
• Taking certain prescription medicines, like valproic acid or thalidomide, during pregnancy. Taking these medicines during pregnancy has been linked with a higher risk of having a child with ASD.
• Having an older parent. Babies born to older parents are more likely to have ASD.
• Having genes linked to ASD. Researchers are studying a number of genes that may be linked to ASD. A gene is a part of your body’s cells that stores instructions for the way your body grows and works. Genes are passed from parents to children. Children who have a brother or sister with ASD are more likely to have ASD themselves.
• Having a genetic or chromosomal condition. A genetic condition is caused by a gene that’s changed from its regular form. A gene can change on its own, or the changed gene can be passed from parents to children. ASD happens more often in children who also have certain genetic or chromosomal conditions, like Fragile X syndrome or tuberous sclerosis. Fragile X syndrome is a condition that happens when the body can’t make enough of a protein it needs for the brain to grow and develop. Tuberous sclerosis is a rare genetic condition that causes tumors to grow in the brain and other organs.

Do vaccinations cause autism spectrum disorder?

No. Vaccines your baby gets do not cause autism. You may have heard about vaccines that contain thimerosal, a chemical that has mercury in it. Research shows that thimerosal in vaccines does not cause autism. Thimerosal is no longer used in vaccines, except in some flu shots. But you can get a thimerosal-free flu vaccine for your child if you want. If you need more information, talk to your baby’s provider.

Source: https://www.marchofdimes.org/complications/autism-spectrum-disorder.aspx

What is autism spectrum disorder?

Autism spectrum disorder (also called ASD) is a developmental disability that can cause major social, communication, and behavior challenges.

People with ASD may communicate, interact, behave, and learn in ways that are different from most other people. Some people with ASD have strong skills in learning, thinking, and solving problems; others have severe challenges with these skills. Some people with ASD need a lot of help in their daily lives, but others need less help.

Premature babies (babies born before 37 weeks of pregnancy) may be more likely to show signs or symptoms of ASD than other babies. Health care providers can sometimes detect ASD in a child at 18 months old or younger. By the time a child is 2 years old, a provider may give an ASD diagnosis. But many children don’t get a final diagnosis until they’re much older. This delay means children with ASD may not get the early help they need.

It’s really important to learn the signs and symptoms of ASD and get help for your child right away if you think he has ASD. Getting early intervention services as soon as possible can help improve your child’s development. These services can help children from birth through 3 years old learn important skills. Services include therapy to help a child talk, walk, learn self-help skills, and interact with others. Visit the Early Childhood Technical Assistance Center to find your state’s contact information for early intervention services.

How common is autism spectrum disorder?

ASD affects about 1 in 68 children in the United States. It affects children of all backgrounds, but it’s almost 5 times more common in boys than in girls. More people are being diagnosed with ASD today than ever before. We’re not sure exactly why, but it may be because of several reasons, including:

• The way health care providers define and diagnose ASD has changed. A diagnosis of ASD now includes several conditions that used to be diagnosed separately, like autistic disorder, pervasive developmental disorder not otherwise specified (PDD-NOS), and Asperger syndrome. Now these conditions are all called ASD.
• In the past, only children with the most severe ASD symptoms were diagnosed. Today children with less severe ASD symptoms are diagnosed.
• People are more aware of ASD. More families know the signs and symptoms of ASD, so more children are checked for it. More providers are screening for ASD now than in the past.

How do you know if your child has autism spectrum disorder?

ASD can be hard to diagnose. There’s no medical test, like a blood test, to check for ASD. No two children with ASD have the exact same signs or symptoms. Providers diagnose ASD by looking at your child’s behavior and development.

Children with ASD usually show signs or symptoms when they’re 12 to 24 months old, but some may have them earlier or later. Some children with ASD develop normally until they’re around 18 to 24 months old, but then they stop gaining new skills or lose the skills they once had. This is called regression.

Babies may show signs of ASD before their first birthday if they have severe developmental delays. Developmental delays are when your child doesn’t reach developmental milestones when expected. A developmental milestone is a skill or activity that most children can do at a certain age. Milestones include sitting, walking, talking, having social skills, and having thinking skills.

Tell your baby’s health care provider if your baby isn’t meeting her milestones. It’s not unusual for a healthy baby to fall behind in some areas or move ahead in others. But babies who don’t meet these milestones need their development checked more closely by a provider:

• Babbling by 12 months
• Making gestures (like pointing or waving bye-bye) by 12 months
• Using single words by 16 months
• Using two-word phrases by 24 months
• Losing language or social skills at any age

Most children with ASD don’t have problems with early developmental milestones, like crawling and walking on time. But they may have delays in other areas, like communication, social, and behavior skills. If your child shows signs or symptoms of ASD, it doesn’t always mean he has ASD. Children with ASD may have different signs and symptoms, and they may not have all the signs and symptoms.

What is joint attention?

Problems with joint attention are one of the most early and common signs of ASD. Joint attention is when your child looks back and forth between an object (or event) and a person. When a child does this to share interest and interact with another person, he develops skills that help him connect with other people. Most children with ASD have delays in joint attention skills, or they don’t have any joint attention skills.

These are examples of how children with ASD may show different joint attention skills:

• At about 10 to 12 months old: When a parent points at an object (like a toy), most children quickly look towards the object and then look back at their parent. The child imitates (copies) the parent’s facial expression; if the parent is smiling, the child smiles back. Children with ASD may ignore the parent instead of smiling back.
• At 12 to 14 months old: If a child wants a toy or another object that they’re interested in but can’t reach, most children point to it. Instead of pointing to an object, a child with ASD may bring her parent to the object while avoiding eye contact. Or the child may take her parent’s hand and place it on the object, instead of pointing to it.
• At 14 to 16 months old: Most children can point at objects and look back and forth between objects and their parents. This helps them show their interest in an object and share the experience with a parent. A child with ASD doesn’t look at an object together with her parent. Instead, the child points to an object only so the parent gets it for her.

CLEFT LIP AND CLEFT PALATE

What are cleft lip and cleft palate?

Cleft lip is a birth defect in which a baby’s upper lip doesn’t form completely and has an opening in it. Cleft palate is a birth defect in which a baby’s palate (roof of the mouth) doesn’t form completely and has an opening in it. These birth defects are called oral clefts or orofacial clefts.

Birth defects are health conditions that are present at birth. They change the shape or function of one or more parts of the body. Birth defects can cause problems in overall health, how the body develops, or how the body works. Cleft lip and cleft palate are common birth defects. About 1 or 2 in 1,000 babies (less than 1 percent) are born with cleft lip and palate each year in the United States.

Cleft lip and cleft palate happen very early in pregnancy. Your baby’s lips form between 4 and 7 weeks of pregnancy, and the palate forms between 6 and 9 weeks of pregnancy. Oral clefts don’t have to happen together—a baby can have one without the other. Boys are twice as likely as girls to have cleft lip with or without cleft palate. Girls are more likely than boys to have cleft palate without cleft lip.

How do cleft lip and cleft palate affect a baby’s face?

Some babies with a cleft lip have just a small notch in the upper lip. Others have a larger opening or hole in the lip that goes through the lip and up into the nose. A cleft lip can happen on one or both sides of a baby’s lip. Having a cleft in the middle of the lip is rare.

A cleft palate can affect the soft palate (the soft tissue at the back of the roof of the mouth) or the hard palate (the bony front part of the roof of the mouth). In some babies with cleft palate, both the front and back parts of the palate are open. In other babies, only part of the palate is open.

What causes cleft lip and cleft palate?

We don’t know for sure what causes cleft lip and palate. They may be caused by a combination of things, like genes and things in your environment, like what you eat or drink and medicines you take. Genes are parts of your body’s cells that store instructions for the way your body grows and works. Genes are passed from parents to children.

These things may increase your chances of having a baby with cleft lip or palate:

• Family history of cleft lip and cleft palate. Family history is health conditions and treatments that you, your partner, and everyone in your families. If others in your or your partner’s family have cleft lip or cleft palate (they run in your family), you’re more likely to have a baby with these birth defects. Cleft lip and cleft palate are more common in families who are Asian, Hispanic, and Native American. If you have a family history of cleft lip or palate, tell your health care provider and a genetic counselor. This is a person trained to help you understand about genes, birth defects, and other medical conditions that run in families, and how they can affect your health and your baby’s health.
• Smoking or drinking alcohol during pregnancy. Women who binge drink during the first weeks of pregnancy are more likely to have a baby with a cleft lip or cleft palate than other women. Binge drinking is when you drink four or more drinks in 2 to 3 hours.
• Not getting enough nutrients, like folic acid, before and during pregnancy. Folic acid is a vitamin that every cell in your body needs for healthy growth and development. If you take folic acid before pregnancy and during early pregnancy, it can help protect your baby from cleft lip and palate and birth defects of the brain and spine called neural tube defects.
• Having diabetes before pregnancy. Diabetes is a condition in which your body has too much sugar (called glucose) in the blood. Diabetes before pregnancy is also called preexisting diabetes or type 1 or type 2 diabetes.
• Taking certain medicines during pregnancy. If you have epilepsy and take anti-seizure medicines (like topiramate or valproic acid) during the first trimester of pregnancy, you’re more likely to have a baby with cleft lip (with or without cleft palate) than women who don’t take these medicines. Epilepsy is a seizure disorder that affects how the nerve cells in your brain work. A seizure is when the whole body or parts of the body move without control.
• Being obese during pregnancy. If you’re obese, you have an excess amount of body fat and your body mass index (also called BMI) is 30 or higher.
• Having certain infections during pregnancy, like rubella (also called German measles).

What can you do to help prevent cleft lip and cleft palate in your baby?

You can’t always prevent cleft lip and cleft palate in your baby. But there are things you can do to help reduce your baby’s chances of having these birth defects:

• Take folic acid. Before pregnancy, take a multivitamin with 400 micrograms of folic acid in it every day. During pregnancy, take a prenatal vitamin with 600 micrograms of folic acid in it every day.
• Don’t smoke or drink alcohol. Alcohol includes beer, wine, and liquor.
• Get a preconception checkup. This is a medical checkup you get before pregnancy to help make sure you’re healthy when you get pregnant.
• Get to a healthy weight before pregnancy and talk to your provider about gaining a healthy amount of weight during pregnancy.
• Talk to your provider to make sure any medicine you take is safe during pregnancy. You may need to stop taking a medicine or switch to one that’s safer during pregnancy. Don’t stop taking any medicine without talking to your provider first.
• When you do get pregnant, get early and regular prenatal care. Prenatal care is medical care you get during pregnancy.
• Protect yourself from infections. Talk to your provider to make sure all your vaccinations are up to date, especially for rubella. Vaccinations help protect you from certain infections. Stay away from people who are infected. Wash your hands often.

How are cleft lip and cleft palate diagnosed?

Most babies are diagnosed with cleft lip or cleft palate after birth. Some babies with certain types of cleft palate may not be diagnosed until later in life. But during pregnancy, your provider may see your baby’s cleft lip or palate in an ultrasound. Ultrasound is a prenatal test that uses sound waves and a computer screen to show a picture of your baby inside the womb.

What problems can cleft lip and cleft palate cause for your baby?

Babies and children with cleft lip or cleft palate may have:

• Dental problems
• Ear infections and hearing problems
• Feeding problems
• Speech problems

How are cleft lip and cleft palate treated?

In most cases, your baby can have surgery to repair oral clefts. Each baby is different, but it’s usually best if a baby has surgery for cleft lip before he’s 1 year old and surgery for cleft palate by the time he’s 18 months old. Surgery can help improve the look of a child’s face, and it may help with breathing, hearing, and speech and language development. Many children need more surgeries for oral clefts as they grow. They also may need care from several providers, like dentists, doctors, speech therapists, and surgeons who specialize in taking care of babies with problems caused by cleft lip and palate.

MOJA BEBA JE UMRLA. KAKO ĆU SE NOSITI SA TIME? Zahvaljujući March of Dimes (prilagođeno za Kosovo)

Smrt bebe je jedna od najbolnijih stvari koje se mogu desiti u porodici. To je tako nepošteno. Bebe ne bi trebale umirati. One predstavljaju početak života, ne kraj.

Možda je vaša beba umrla dok je još bila u materici, bilo na samom početku ili kasnije tokom trudnoće. Ili je vaša beba umrla na porođaju ili ubrzo nakon porođaja. Možda ste pretrpani osećanjima. Znajte da niste sami u svom bolu. Jako nam je žao zbog vašeg gubitka. Nadamo se da nekima možemo pomoći da podnesu smrt svoje bebe tako što će pročitati ove članke.

Informacije u nastavku mogu vama i vašoj porodici pomoći da razumete svoj bol i osećanja i naučite kako da zatražite pomoć. Daje vam predloge kako da se ophodite sa porodicom i prijateljima tokom tugovanja i kako da pomognete drugoj deci da razumeju gubitak u vašoj porodici.

Takođe dajemo smernice i očevima koji su iskusili gubitak kao i prijateljima i porodici nekoga ko je iskusio gubitak.

I na kraju, kada budete spremni, postoje predlozi o tome kako ćete se vi i vaša porodica sećati bebe. Nadamo se da će vam ovo ublažiti bol… i kada budete spremni razmišljajte o budućnosti.

Važno je da vodite računa o sebi

• Jedite zdravu hranu. Jedite voće i povrće, hleb i testeninu od celog zrna i nemasnu piletinu i meso. Držite se podalje od nezdrave i brze hrane i previše slatkiša.
• Svakodnevno radite nešto aktivno. Izađite u šetnju. Ostanite malo napolju.
• Pokušajte da se pridržavate svog uobičajenog rasporeda. Ustajte i odlazite u krevet u uobičajeno vreme.
• Držite se podalje od alkohola (piva, vina, rashlađivača vina, likera) i kafeina (u kafi, čaju, gaziranim napicima i čokoladi). Oni mogu učiniti da se osećate loše i otežati vam spavanje. Umesto toga, pijte vodu ili sveže sokove.
• Nemojte pušiti. Pušenje je loše za vas i vašeg partnera. Pasivno pušenje (udisanje dima cigarete pušača u blizini) je takođe štetno.
• Zapamtite da je telu žene potrebno vreme da se vrati u normalu nakon trudnoće. Ukoliko je žena bila u poodmakloj trudnoći, može imati krvarenje a u njenim grudima može biti mleka. Ukoliko se ove stvari dešavaju vama ili vašoj supruzi, razgovarajte sa svojim lekarom.

Kako možete podeliti osećanja?

• Razgovarajte o vašoj bebi i o vašim osećanjima u vezi sa gubitkom sa svojim partnerom, porodicom ili prijateljima.
• Razgovarajte sa doktorom kako biste videli da li vam preporučuje psihologa. Nekada pomaže da razgovarate sa nekim ko nije član vaše porodice ili prijatelj.
• Razgovarajte sa svojim verskim ili duhovnim vođom. Vaša duhovna verovanja mogu vam pružiti utehu u ovom periodu.
• Kontaktirajte vaš lokalni Beba-ks Center kako biste zakazali privatni i poverljiv razgovor sa doktorom ili babicom.
• Posetite našu online zajednicu kako biste podelili vašu priču i pročitali o iskustvima drugih; može vam pomoći da naučite od drugih koji su se takođe suočili sa gubitkom.
• Razmislite o memorijalnoj službi kako biste se prisetili svoje bebe.
• Pročitajte knjigu ili napišite pesmu ili slušajte muziku koju volite i koja vas smiruje.
• Zapišite svoje misli i osećanja u dnevniku. Možete čak napisati pisma ili pesmu vašoj bebi. Recite vašoj bebi kako se osećate i koliko vam nedostaje.
• Napravite album ili spomenar o vašoj bebi, sa slikama, narukvicom iz bolnice ili ćebetom. Dajte sebi vremena pre nego što unesete bilo koju izmenu.
• Možda već imate stvari za bebu kao što su odeća, ćebad i nameštaj. Ostavite ih gde jesu dok ne budete spremni da ih sklonite.
• Pokušajte da ne radite velike promene u svom životu (kao što je preseljenje u novo mesto ili početak novog posla) odmah nakon smrti bebe. Sačekajte par meseci dok ne uvedete promene kao što su ove. Dajte sebi vremena za žaljenje zbog gubitka bebe.

Gde možete dobiti pomoć tokom tugovanja?

• Zatražite pomoć od porodice i prijatelja. Recite im tačno šta mogu uraditi za vas. Zatražite im pomoć sa brigom oko dece, sa odlaskom u kupovinu namirnica, spremanjem jela ili da jednostavno provedu neko vreme sa vama.
• Pitajte vašeg doktora ili kontaktirajte vaš lokalni Beba-ks Centar za pomoć ukoliko mislite da ste u depresiji. Svako oseća tugu i depresiju ponekad. Ova osećanja mogu biti jača nakon smrti bebe. Ukoliko su vaša osećanja tuge stvarno jaka, traju dugo vreme i ometaju vas u vođenju normalnog života, možda vam je potreban tretman za depresiju. Ovo su neki od znakova depresije:
  • Malo se interesujete za uobičajene aktivnosti ili hobije
  • Svo vreme osećate umor
  • Dobijanje ili gubitak težine
  • Imate problema sa spavanjem ili spavate previše
  • Imate problema sa koncentracijom ili donošenjem odluka
  • Razmišljate o samoubistvu ili smrti

Kako kontaktirati sa ostalima u procesu žaljenja

Stvarno je teško razmišljati o tome kako razgovarati sa porodicom i prijateljima tokom žalosti.

Možda želite da ljudi odu i ostave vas na miru. Ali smrt vaše bebe utiče i na vašu porodicu i prijatelje. Oni vas vole i žele vam pomoći, ali se mogu i plašiti da ne kažu ili urade nešto pogrešno. Mogu se osećati bespomoćnim zato što nisu sigurni kako da vas uteše i da vam pruže podršku.

U nastavku se nalaze neki saveti kako da se odnosite prema ostalima u periodu žalosti:

• Recite im da vam njihovi pozivi i posete znače.
• Pokažite im da je u redu da postave pitanja u vezi sa time šta se desilo.
• Recite im da želite njihovu podršku, čak iako nemaju savršene reči da izgovore. Čuti iskrene reči kao što su „Ne znam šta bih rekao/la da ti olakšam“ mogu biti utešne. Ponekad ljudi mogu izreći stvari koje i nisu baš od pomoći, kao što su „Možda je najbolje tako“ ili „Još uvek možeš imati drugu bebu“. Pokušajte da zapamtite da oni pokušavaju najbolje što mogu da vam pruže podršku, čak iako je ono što kažu bolno.
• Recite im šta vam je tačno potrebno. Da li vam je samo potreban neko ko će vas saslušati? Da li želite da provedu vreme sa vama kod kuće? Da li vam je potreban neko da vam donese hranu ili da vam opere odeću. Pokušajte da im kažete specifične stvari koje one mogu uraditi za vas kako bi pokazali svoju podršku. Na primer, mogu uzeti vašu decu neko popodne ili otići u kupovinu namirnica umesto vas.
• Zatražite od njih da izgovaraju bebino ime i da se sećaju vaše bebe. Pokažite im da, iako ćete ponovo ostati u drugom stanju i imati drugu decu, nećete zaboraviti bebu koja je umrla.
• Zahvalite im se na strpljenju i podršci.

Za žalost je potrebno vreme. Možda će neki ljudi očekivati da ograničite svoju žalost ili prođete preko nje u određenom kratkom roku. Dajte sebi dovoljno vremena kako biste se izborili sa gubitkom. Iako se možete osećati bolje tokom vremena, nećete zaboraviti svoju bebu.

Kako vreme prolazi, podrška vaše porodice i prijatelja može biti manja. To ne znači da su oni zaboravili na vašu bebu ili da im nije stalo. Možete im reći da ste još uvek u žalosti. Oni će vas podržati sve dotle dok vam je to potrebno.

Kako možete pomoći deci da razumeju smrt i žalost?

Deca svih godina tuguju. Ona mogu biti uplašena, pretvarati se ili zahtevati posebnu pažnju. Neka deca mogu misliti da će i ona umreti ili da su ona kriva. Ona se mogu bolje nositi sa bolom kada znaju šta se dešava. Ovo su neki od načina na kojima im možete pomoći da razumeju smrt bebe:

• Razgovarajte sa njima o smrti koristeći jednostavne i iskrene reči. Možete reći stvari kao što su: „Beba nije porasla.“ ili „Beba je bila rođena jako mala.“ Nemojte koristiti reči koje će ih zbuniti ili uplašiti, kao što su: „Beba spava.“ ili „Mama je izgubila bebu.“
• Čitajte im priče koje govore o smrti i gubitku ukoliko ih možete pronaći.
• Podstaknite ih da postave pitanja. Dajte im onoliko informacija koliko bi vaše dete trebalo imati.
• Budite svesni promena u ponašanju deteta. Ona mogu biti povređena, zbunjena i ljuta, kao što ste i vi. Mlađa deca mogu biti nametljiva ili mrzovoljna. Mogu se ponašati ili raditi stvari koje nisu radila još otkad su bila mlađa. Mogu takođe postavljati pitanja za koja mislite da su nepristojna ili nemarna. Ovo su normalne reakcije. Budite što strpljiviji i brižniji.
• Recite im da neće umreti.
• Recite im da niko nije kriv za smrt bebe.
• Tražite od njih da sama pronađu načine da se sećaju bebe. Starija deca mogu želeti da idu na memorijalnu službu ili sahranu. Mlađa deca mogu nacrtati sliku ili napraviti uspomenu za bebu.
• Recite učiteljima/cama svoje dece i drugim negovateljima šta se desilo tako da i oni mogu pružiti podršku vašoj deci.

Smernice za očeve koji su se suočili sa gubitkom

Ovo je najverovatnije jedan od najtežih perioda u vašem životu, ali možda osećate potrebu da budete jaki zbog vaše partnerke i vaše porodice. Naše društvo teži ka tome da muškarce stavi u ulogu podrške kada se radi o smrti bebe, ali i vi ste u žalosti. Kako se nosite sa žalošću biće važno kada pokušavate da prebolite i krenete dalje. Svako tuguje na različite načine. Nema pravog ili pogrešnog načina za tugu. Dajte sebi vremena da vidite koji je vaš način. Slede neki od predloga drugih ožalošćenih roditelja koji vam mogu biti od pomoći:

• Iskusite svoju bol. Nađite mirno mesto na kome možete biti sami sa svojim mislima i svojim bolom. Ovo će vam pomoći da odgovorite na pitanja „šta bi bilo ako bi“ i „zašto“ koje vam odzvanjaju u glavi.
• Plačite. Plakanje je normalan i neophodan odgovor na tugu, čak i za muškarce. Plakanje vam može pomoći da se osećate bolje tako što ćete osloboditi pritisak iz svog tela. Ukoliko ne možete plakati ispred drugih, pronađite mesto na kome možete biti sami i osloboditi svoje emocije.
• Prihvatite da ovo nije nešto što možete „učiniti boljim“. Za svačiju bol i isceljenje potrebno je vreme i razvijaće se i imati nepredvidiv tok. Budite strpljivi sa sobom i onima oko vas.
• Razgovarajte o svojim osećanjima. Pričajte sa članovima porodice ili poverljivim prijateljima i pokažite im da vam je potreban neko da vas sasluša. To obuhvata i vašu suprugu.
• Pokažite svoju ljutnju na pozitivne načine. Za muškarce, ljutnja je najverovatnije najuobičajenija emotivna reakcija na smrt bebe. Vežbanje ili neka druga fizička aktivnost su dobar izbor.
• Pokušajte da se ne bavite previše sportom, hobijima, radom ili društvenim aktivnostima. Ovim ćete samo pokopati svoja osećanja. Dajte sebi prostora da se nosite sa svojom boli. Biće dovoljno vremena za sve aktivnosti kada ste na boljem putu ka oslobađanju od bola.
• Izbegavajte upotrebu alkohola, droge ili seksa van svoje veze kako bi vam pomogli da umanjite bol. Osećaj je samo privremen; ubrzo ćete se vratiti u stvarnost.

Vodič za prijatelje i članove porodice nekoga ko je doživeo gubitak

Ukoliko je neko do koga vam je stalo doživeo gubitak bebe, postoje stvari koje možete učiniti kako biste im pomogli da prebrode proces patnje i nose se sa smrću svoje bebe. Izbegavanje od strane prijatelja ili porodice, nesigurnost oko toga šta reći ili učiniti, samo povećavaju bol i izolaciju koju osećaju ožalošćeni roditelji. Ovo su ponuđeni predlozi koji vam mogu pomoći:

Uradite

Nemojte

Stupite u kontakt. Pokažite vašu iskrenu zabrinutost i pažnju. Budite na raspolaganju da saslušate, da pomognete sa drugom decom ili šta god je potrebno u to vreme. Ponudite pomoć oko praktičnih stvari kao što su čišÄ‡enje kuće i priprema obroka. Recite da vam je žao zbog toga što se desilo njihovoj bebi i njihove boli. Dozvolite im da iskažu onoliko boli koliko osećaju u datom momentu i koliko žele da podele. Prihvatite tišinu; ukoliko porodica ne želi da govori o tome, nemojte forsirati razgovor. Pratite njihove znakove. Ohrabrujte ih da budu strpljivi sa sobom, da ne očekuju previše od sebe i da sebi ne nameću ono „što bi trebali“ uraditi. Dozvolite im da pričaju o svojoj bebi. Posvetite posebnu pažnju braći i sestrama bebe koja je umrla. Uverite ih da su uradili sve što su mogli, medicinska nega koju je dobila bila je najbolja ili što god znate da je bilo istina i pozitivno tokom brige u trudnoći i o bebi. Podstaknite ih da potraže pomoć vani, bilo od zdravstvenog radnika ili nekog ožalošÄ‡enog roditelja. Setite se porodice na bebin roÄ‘endan, godišnjicu smrti, na majčin i očev dan i u drugim prilikama. Budite strpljivi sa njima. Suočavanje sa smrću njihove bebe može zahtevati puno vremena. Ostanite u kontaktu.

Nemojte da vas vaš osećaj bespomoćnosti spreči da kontaktirate ožalošÄ‡enu porodicu. Nemojte izbegavati porodicu zato što vam je neugodno. Nemojte reći da znate kako se osećaju (osim ako i sami niste preživeli gubitak deteta, verovatno vam osećaj nije poznat). Nemojte tražiti detalje o bebinoj smrti. Ukoliko porodica ponudi informacije, saslušajte sa razumevanjem. Nemojte im govoriti kako da se osećaju ili šta bi trebali da rade. Nemojte im nametati svoje verske ili duhovne poglede. Nemojte menjati temu kada pomenu svoje mrtvo dete. Nemojte ih podsećati da imaju još jedno dete; ili da mogu imati još dece u budućnosti. Nemojte nikog kriviti za smrt. Nemojte davati komentare koji kažu da nega kod kuće, u obdaništu, u hitnoj službi, bolnici ili gde god nije bila odgovarajuća.   Nemojte pokušavati da naÄ‘ete nešto pozitivno o smrti bebe. Izbegavajte klišee i lake odgovore. Nemojte izbegavati da pominjete bebino ime iz straha da ih ne podsetite na bol.  Nemojte im reći „Do sada biste se trebali osećati bolje„ ili slične stvari što ukazuje na predrasudu o njihovim osećanjima ili odreÄ‘uje vremenska očekivanja ili ograničenja u vezi sa njihovim procesom oporavka.

Sećanje na bebu

Kada budete spremni, važno je da se vi i vaša porodica sećate bebe na posebne načine. Čak iako niste imali priliku da vidite, dodirnete ili držite svoju bebu ili joj niste dali ni ime, postoje stvari koje vam mogu pomoći da se sećate svoje bebe.

Sakupite stvari koje vas podsećaju na vašu bebu. To mogu biti slike ultrazvuka, otisci stopala, narukvica iz bolnice, slike, odeća, ćebad ili igračke. Stavite ih u posebnu kutiju ili spomenar. Napravite ili uradite nešto posebno po čemu ćete se sećati svoje bebe. Možda biste želeli da:

• Zapalite sveću tokom posebnih dana i praznika.
• Očitate molitvu.
• Napišete pesmu.
• Naslikate sliku.
• Posadite drveće ili malu baštu.
• Napravite komad nakita, možda sa kamenom rođenja vaše bebe.
• Donirate humanitarnoj organizaciji ili poklonite nešto detetu kojem je potrebna pomoć a koje je istog uzrasta koliko bi bila i vaša beba.
• Uključite se u poseban projekat koji je posvećen vašoj bebi, kao što je sakupljanje para za izgradnju ljuljaške u parku u ime vaše bebe, ili volontirate u lokalnoj humanitarnoj organizaciji.
• Organizujete službu u ime vaše bebe. To može biti memorijalna služba ili sahrana. Može biti u vašoj kući ili u bogomolji. Može biti samo sa par ljudi ili sa svim prijateljima i celom porodicom. Može uključiti sahranu bebe ili bacanje pepela na posebnom mestu. Služba vam može biti prilika da se oprostite od svoje bebe. I daje vam vremena da podelite svoju bol sa porodicom i prijateljima.
• Posvetite posebno vreme sećanju. Izaberite datum koji vam nešto znači – rođendan vaše bebe ili dan kada je umrla. Uradite nešto sami, ili pozovite porodicu i prijatelje da se sećaju vaše bebe.

Ostavite prostora za sećanje i oživljavanje uspomena. To može biti važan deo vašeg procesa žaljenja i prihvatanja gubitka. Neka vaša beba zauvek ostane u vašim srcima, a ove posebne aktivnosti mogu vam pomoći da čuvate uspomene na nju.